“BALONI kao svjesnost postojanja odnosa”

Kada se dvije osobe sretnu, stvara se jedan novi svijet, zamišljam ga kao balon s jednom pregradom, koji ovisno o tome koliko tko puše je velik, ili mal. Naravno, potrebno je da obje osobe pušu podjednako, jer potreban je balans i ravnoteža. Pregrada ponekada , propusti zrak s jedne na drugu stranu, savitljiva je i fleksibilna. Ova pregrada pretstavlja naše kompromise u tom malom /velikom svijetu pa propuštanjem zraka dolazi do prirodnog balansa balona.

Ima ih u svim bojama, veličinama i oblicima, ali svaki je jedinstven i poseban na svoj način. Divno je promatrati velike balone ravnomjernih oblika, jer to jest odraz ravnomjernog puhanja u balon, tj uravnotežen odnos.

Ne, nisu svi ravnomjerni, mnogo ima posla za svakog od nas, za svaki naš životni balon. Ponekada moramo sada puhati, a ponekada se moramo vratiti nazad , upuhati  i unijeti života u one zaboravljene balone koji su nas strpljivo čekali plutajući u zraku.

Kada bih opisivala svoj “balon” s mojom majkom, on je velik, u mom svijetu spada  u najveće, on je konstanta, a ostali baloni dolaze, poneki prirodnom selekcijom odlaze, ali sreća jest da ih ima sve više, i da, pravilnijeg oblika.

Oblik je sada ravnopravan, ali priznajem, nije bio. Njena strana balona je bila puuuno veća u odnosu na moju, jer, eto smatrala sam da ima vremena da puhnem, samo da napravim ovo, samo da napravim ono, a zapravo sve to su bili ti mali baloni u mom životu, koji danas nisu u mom vidokrugu, prirodnom selekcijom.

I onda, odjednom dođe velika “igla” koja naizgled probuši balon, misleći da će se sav upuhani zrak istisnuti, nestati, postati dio Svemira, u trenu, potpuno nebitno tko je koliko vremena uložio u nj.

“Igla” ako samo oštrim vrhom probode balon, da, upravo ovo će se desiti, sve će nestati, sav trud sav zrak će otići zauvijek u Svemir, u trenu. Ali ako “igli” dozvolite da probuši balon, prođe kroz njega, postane dio njega i na drugi kraj izađe, onda balon i dalje ostaje u cjelini, zločesta “igla” ima moć držati balon na okupu.

“Igla” je htjela naštetiti mom balonu, ali ona je (samo) prošla kroz moj sustav. Da, ubod boli, jako! Neću lagati, samo sjećanje na ubod, stisne me još u prsima, međutim prihvatila sam, shvatila sam vrijednost svih balona, osvijestila sam u koje trebam puhati više, i svaki novi balon koji svjesno primim u svoj život, pušem od samog početka, ne ostavljam za poslije.

Sretan je onaj koji u svom vidokrugu ima mnoštvo balona, svih veličina, ali prekrasan je prizor kada ima mnoštvo veeeelikih ravnomjernih balona, pokoji kao ranjeno srce ima iglu kroz sebe, ali DA, on postoji on je i dalje u zraku, lebdi i poput albuma nas potsjeća na sve zajedničke udahe u nj.

Želim Vam od srca što više takvih balona, pušite u postojeće i vratite se par koraka nazad i puhnite još koji puta, slika je vrijedna toga.