Klepetan je došao svojoj Malenoj, svi smo sretni pa čak i jedna kompanija koja je  iskoristila mudro njih, opravdala kampanju.

Jako su simpatični i doista priča je jedinstvena, vjerujem da svakom srce zatreperi, jer ljubav je najveća pokretačka sila i pisala sam o tome u tekstu „Ljubav ne traži razlog postojanja, ljubav JEST razlog za postojanje“
Klepetan se uvijek vrati. Klepetan ode, ali opet se vrati svojoj Malenoj,

Iako možda zakasni koji dan, Klepetan uvijek dođe.
Klepetan jednom rječju je predvidljiv.

Što znači biti predvidljiv? Imati obrazac života koji svaki dan ponavljamo, dok vozimo da ne primjetimo što se novo izgradilo, da je sve u cvatu,  da na poslu odrađujemo automatski zadatke bez da imamo volje napraviti i biti promjena danas,  da čekamo do 16h da odemo doma, da u  19:15 pogledamo Dnevnik, pa onda sve političke emisije do određenog vremena, onda dođe vrijeme kada moramo otići spavati da opet sutra budemo predvidljivi. I tako iz dana u dan. DOSTA!

Ako već pričamo o pticama, o jatu o osjećaju pripadnosti o čopor efektu, onda potsjećam na jednog krasnog galeba, onaj koji se zvao Jonathan Livingston.

Da potsjetim, Jonathan Livingston bio je galeb, koji je želio više, tražio je hranu na drugačijim mjestima, želio je naučiti letjeti brže, višlje, bolje. Nije imao od koga naučiti, sam je učio i naučio. Instinkt ga je vodio. Htio je nesebično prenijeti svoja dostignuća ostalim članovima jata, ali nisu ga prihvaćali. Čak i roditelji su mu rekli da se smiri, da se prilagodi, da bude poput ostalih, da bude predvidljiv.  Nije se smirio, ali da, posumljao je u sebe, posumljao propitkujući se „što je to što ne valja sa mnom“ i „zašto ne mogu biti poput ostalih galebova“

Bio je izbačen iz jata poput stranog tijela, nije bio predvidljiv, nije se uklapao, nije bio poput ostalih. I tako, izopćen kada je upoznao i sebi slične galebove na hridima, shvatio je da nije sam,  da postoji mjesto i hrid gdje je normalan, gdje može biti svoj.

Jonathan je ostao svoj, Jonathan se vratio u svoje jato, naišao na istomišljenike nakon nekog vremena Jonathan je (p)ostao svoj.

Jonathane, s takvom željom i fokusom, ne možeš biti poput ostalih galebova, jer si imao cilj letjeti više, posvetio si se tom cilju,  i da, vinuo si se gore u nebo, i dosegao nevjerojatnu brzinu leta jer si shvatio da trebaš razviti novu tehniku. Jonathane – bio si drugačiji.

Moj zaključak jest da će Klepetan opet otići i opet se vratiti, ali Jonathan je jedinstven jer je sanjao, želio i uspio. Jonathanu nije bilo lako, nije imao od koga naučiti kako doseći brzinu leta od 300-ak km/h, ali je uspio.

Jonathan me potsjeća na nas, koji smo dovoljno ludi da se bavimo poduzetništvom da je želja, fokus i strast pokretačka sila (ponekada) jedino dovoljna. Da, poželjno je imati pored sebe galeba, koji će ti reći ok probaj ovako do veće brzine, a ne, nemoj probati jer nećeš uspjeti. Divimo se Jonathanima, ne jatu, divimo se pojedincima koji su se usudili, divimo se i čitamo o onima koji su htjeli, željeli i živjeli svoje snove, neovisno o veličini.

Alternativa tome može biti  jedna misao koja me duboko dirnula, a obzirom da često imam priliku biti na groblju, onda je se i često sjetim: „Najgore što se nekom može dogoditi, jest da se rodi, živi do 25, umre a zatim ga samo pokopaju u 90-oj godini života“

Moćna rečenica koja se duboko usadila u mene. Biti samo pokopan nije izbor i opcija za mene, ne za ovog Jonathana! Opcija za mene jest, ako treba da mi krila izgore ali ću letjeti više, brže bolje i uživati, opcija jest da na kraju moje balade otpjevam punim plućima „My Way https://www.youtube.com/watch?v=6E2hYDIFDIU „