Osobni gubitak majke je doveo do toga da pokrenem Čuvara sjećanja, i danas skoro 4 godine s odmakom, shvaćam (ponovno) da sve ima svoj smisao i perspektivu gledišta.

Da, i ja sam bila sam ljuta, ljuta na sebe što nisam NEŠTO više napravila, da, bila sam ljuta na mnogo ljudi, čak ljuta i na Boga. Zašto mi je oduzeta majka? Zašto se nisam pozdravila i oprostila?

Međutim postavila sam si ključno pitanje: bi li me moja majka voljela vidjeti skrušenu i tužnu? Odgovor je bio veliko NE. Voljela je vidjeti u meni osmjeh, sreću, ispunjenost i zadovoljstvo, jednom rječju onome što me učila cijeli život.

Zašto sam zamijenila u Kako. Što to sada znači? Umjesto da postavljam pitanje: Zašto da nađem smisao? Kako da nađem smisao? I onda se rodila ideja o Čuvaru, jer sve i svatko ima svoje mjesto kod svakoga, a njeno mjesto je zauvijek tu, i rezervirano za nju, i samo nju. Dapače kako starim, mislim da je broj „mjesta unutar mene“ ograničen, i povremeno radim „čistku“ nepotrebnih mjesta i svjesno omogućujem da njeno mjesto bude veće, i opet, sve i svatko prema zaslugama… (volim zrelost s godinamaJ).

Ali da odgovorim na pitanje, kako me Čuvar sjećanja naučio da cijenim život?

Počela sam mijenjati perspektivu i tražiti zahvalnost, što je upravo ona bila moja majka, što me odgojila, što mi kuhala čaj svaki puta kada bih bila bolesna, na svakom osmijehu ali i suzi, jer me naučila kako biti čovjek i kako postupati ispravno prema sebi i drugima.

 Čuvar sjećanja je projekt potpuno posvećen njoj i svima onima koji nisu s nama, ali i nama samima. Počašćena sam da mogu biti sa svojim suradnicima produžena ruka svojim klijentima, svima koji nisu u mogućnosti počistiti grobna mjesta svojih najmilijih, ponosna da osobno poznam svakog klijenta, da popijemo kavu*, da znam o njihovim životima, željama, planovima…

*Gospođa Neva na slici, klijent Čuvara s kojom vrlo rado popijem kavu i poslušam savjete iz njenog 91-godišnjeg iskustva…vjerujte, duhom je mlađa od mnogo mojih vršnjaka.